«Pribadačâ» je ukupno bilo sedamdeset tri, od njih su dvanaest «govorile» a ostale su ćutale.
One su zapravo trebale da «razgovaraju», ali je za to bilo malo prstiju, bio je potreban specijalni uređaj veličine stola. Redrik je ponovo upalio svetlo i već napisanim ciframa dodao još dve. I tek posle toga se odlučio.
Zavukao je obe ruke u ranac i, pritajivši dah, izvadio i položio na sto meki zavežljaj. Neko vreme ga je gledao zamišljeno češkajući bradu nadlanicom. Onda je ipak uzeo olovku, povrteo je nespretno prstima u gumenoj rukavici i opet je bacio. Uzeo je još jednu cigaretu i, ne odvajajući oči od zavežljaja, celu je popušio.
Ma šta kog đavola! rekao je glasno, odlučno uzeo zavežljaj i gurnuo ga nazad u ranac. Dosta je i ono.
Brzo je vratio «pribadače» u kutijicu i ustao. Morao je da krene. Tačnije, još bi mogao da odspava pola sata, da mu se glava razbistri, ali, s druge strane, mnogo bolje je otići na mesto ranije i osmotriti ga. Skinuo je rukavice, okačio pregaču i, ne isključivši svetlo, izišao iz ostave.
Odelo je već bilo položeno na krevet i Redrik se poče oblačiti. Vezivao je kravatu pred ogledalom kad je iza njega tiho škripnuo parket, začuo se kratki brzi dah, i on je s naporom sačuvao ozbiljno lice.
Bu! začuo se odjednom dečiji glasić i Redrik bî ščepan za nogu.
Ah! viknuo je on, padajući u nesvest na krevet.
Majmunčica, smejući se i podvriskujući, odmah se uspentrala na njega. Redrik je bio gažen, čupan za kosu i obasut bujicom raznih informacija. Susedov Vili otkinuo je nogu lutki. Na trećem spratu pojavilo se mače svo je belo osim što ima crvene oči verovatno nije slušalo mamu i išlo je u zonu. Za večeru su bili kaša i kompot. Čika Imalin se opet nacvrcao i bio je bolestan, pa je čak i plakao. Kako to da se ribe ne udave kad su stalno u vodi? Zašto mama noćas nije spavala? Zašto je prstiju pet, a ruku dve, a nos jedan?... Redrik je oprezno grlio toplo stvorenje koje je puzalo po njemu, gledao u krupne, potpuno crne, bez beonjača oči, priljubljivao obraz uz obraščić prekriven zlatastim svilenim krznom i samo ponavljao:
Majmunčice... Eh, Majmunčice... Majmunčice moja...
A onda mu je na uvo oštro zazvonio telefon. Pružio je ruku i uzeo slušalicu.
Sa druge strane se ništa nije čulo.
Alo! rekao je Redrik. Alo!
Niko se nije odazivao. Onda je u slušalici kvrcnulo i začuli su se kratki signali. Redrik je ustao, spustio Majmunčicu na pod ne slušajući je više i obukao pantalone i sako. Majmunčica je neumorno brbljala ali on se samo rasejano osmehivao, tako da je na kraju čuo da je «tata progutao jezik» i bio ostavljen na miru.
Vratio se u ostavu, složio u tašnu ono što je ležalo na stolu, otišao u kupatilo po bokser, opet se vratio u ostavu, uzeo tašnu u jednu ruku, korpu sa rancem u drugu, izišao, pažljivo zatvorio vrata ostave i viknuo Guti: «Odoh ja!»
Kad ćeš se vratiti? upitala je Guta, izlazeći iz kuhinje. Ona se već očešljala i doterala i na sebi više nije imala običnu kućnu haljinu već onu koju je on najviše voleo svetloplavu sa velikim izrezom.
Javiću ti se rekao je on gledajući je, onda je prišao, nagnuo se i poljubio u izrez.
Hajde, idi tiho je rekla Guta.
A ja? A mene? povikala je Majmunčica protiskujući se među njih.
Morao se nagnuti još niže. Guta ga je gledala nepomično.
Sitnica rekao je on. Ništa se ti ne brini. Telefoniraću ti.
Na stepeništu sprat niže Redrik ugleda krupnog čoveka u pidžami na štrafte. Čovek je otključao i otvorio vrata svog stana. Iz mračne unutrašnjosti pokuljao je topao i kiselkast miris.
Redrik se zaustavio i rekao:
Dobro jutro.
Čovek je plašljivo pogledao preko snažnog ramena i nešto progunđao u odgovor.
Vaša supruga je svraćala noćas rekao je Redrik. Kaže da mi nešto stružemo. To mora da je neki nesporazum.
A šta se to mene tiče rekao je čovek u pidžami.
Moja žena je sinoć prala veš u mašini nastavio je Redrik. Ja se izvinjavam, ako vam je to smetalo.
Pa ja ništa nisam ni rekao odgovorio je čovek. Molim lepo...
Onda je sve u redu rekao je Redrik.
On siđe, svrati u garažu, ostavi korpu sa rancem u ugao i preko nje staro automobilsko sedište, još jednom dobro sve pogleda i najzad iziđe na ulicu.
Nije morao ići daleko dva bloka do trga, onda kroz park i još jedan blok do Centralne avenije. Pred «Metropolom» je, kao i obično, stajao red automobila blistajući lakom i niklom, lakeji u crvenim bluzama nosili su kofere, grupe po dvojica-trojica nekih stranaca solidnog izgleda razgovarali su i pušili na mermernom stepeništu. Redrik je odlučio da ne ulazi odmah. Seo je pod tendu malog kafea na drugoj strani ulice, poručio kafu i zapalio. Za stočićem pored sedela su tri oficira međunarodne policije u civilu; ćutke i žurno jeli su pečene kobasice na harmontski način i pili crno pivo iz visokih čaša. S druge strane, na desetak koraka, nekakav narednik je neraspoloženo žvakao prženi krompir, stisnuvši viljušku u ruci. Plavi šlem je, preokrenut, bio spušten na beton pored stočića a remen sa pištoljem je bio okačen o naslon. U kafeu nije bilo više nikog. Kelnerica, nepoznata sredovečna žena, stajala je sa strane i zevala, zaklanjajući rukom nenašminkana usta. Bilo je dvadeset do devet.