Iz ulaza zgrade iskočiše pospani, razbarušeni bolničari i, sa kolicima, dojuriše do landrovera.
Redrik je, povremeno uvlačeći dimove, gledao kako oni vešto vade Barbridža, stavljaju ga na kolica i guraju prema ulazu. Barbridž je ležao nepomično, složivši ruke na grudima, i zurio u nebo.
Njegova ogromna stopala bila su čudno i neprirodno izvijena pod dejstvom «veštičjih pihtija». On je bio poslednji od starih stalkera, onih koji su krenuli u potragu za neočekivanim blagom odmah posle Posete, kad se Zona još nije zvala Zona, kad nije bilo ni Instituta, ni zida, ni policijskih snaga OUN, kad su stanovnici grada bili paralisani od užasa a svet se smejao novoj izmišljotini novinara. Redrik je tad imao deset godina a Barbridž je još bio snažan i spretan muškarac voleo je da popije na tuđ račun, da se potuče, da pritisne u ćošku neku neiskusnu konobaricu. O svojoj rođenoj deci tad se još uopšte nije brinuo i već je bio đubre napivši se, sa odvratnim zadovoljstvom tukao je svoju ženu pred svima... Na kraju ju je pretukao nasmrt.
Redrik je okrenuo landrover i, ne obraćajući pažnju na semafore, poterao ga, trubeći na retke prolaznike i sekući uglove, pravo kući.
Zaustavio se pred garažom a kad je izišao iz auta vide domara, koji je dolazio iz malog parka. Kao i uvek, domar je bio neraspoložen, njegovo naborano lice sa podbulim očima izražavalo je krajnju gadljivost, kao da korača po nekom žitkom đubretu a ne po običnoj zemlji.
Dobro jutro rekao mu je Redrik učtivo.
Domar, zaustavivši se na dva koraka od njega, pokaza palcem preko ramena.
Jeste li vi ono uradili? upitao je nerazgovetno. Jasno je bilo da su mu to prve reči odjutros.
Na šta mislite?
Ona ljuljaška... Jeste li je vi postavili?
Da.
A zašto?
Redrik, ne odgovorivši, ode do garaže i stade otključavati katanac. Domar krene za njim i stade mu iza leđa.
Pitao sam vas, zašto ste stavili ljuljašku. Ko je to tražio?
Moja ćerka odgovorio je Redrik izrazito mirno. Otvorio je garažu.
Ne pitam vas za ćerku! domar je povisio glas. O vašoj ćerki ćemo posebno razgovarati.
Pitam vas, ko vam je to dozvolio? Ne možete vi da radite u parku šta vas je volja!
Redrik se okrenuo prema njemu i neko vreme nepomično stajao, gledajući ga pravo u oči.
Domar je ustuknuo i rekao tišim glasom:
I nikako da ofarbate balkon. Koliko puta sam vam...
Uzalud se trudite rekao je Redrik. Nemam nameru da se odselim.
On opet sede u kola i uključi motor. Stavivši ruke na volan primeti kako su mu pobeleli prsti.
Onda je isturio glavu kroz prozor i, ne suzdržavajući se više, reče:
A ako ipak budem morao da se odselim, onda se pomoli bogu!
Uterao je landrover u garažu, upalio svetlo i zatvorio kapiju. Zatim je iz lažnog kanistra za benzin izvukao ranac sa plenom, doveo vozilo u red, ranac gurnuo u staru pletenu korpu, odozgo bacio mrežu, još mokru, sa zakačenom travom i lišćem, i povrh svega izručio obamrlu ribu koju je Barbridž juče uveče kupio u nekoj radnjici na periferiji. Onda je još jednom, po navici, pregledao vozilo sa svih strana. U urezu zadnje desne gume ostao je opušak. Redrik ga izvadi bio je od švedske cigarete. On razmisli i stavi ga u kutiju od šibica. Sad je tamo bilo već tri opuška.
Na stepeništu nije sreo nikog. Stao je pred vrata svog stana i ona se otvoriše pre nego što je izvadio ključ. Ušao je postrance, držeći tešku korpu pod miškom, i našao se u poznatoj toplini i mirisima svog stana a Guta je, zagrlivši ga oko vrata, zamrla, sakrivši lice u njegove grudi. Čak i kroz kombinezon i toplu košulju osećao je kako lupa njeno srce. Ništa nije rekao, strpljivo je stajao i čekao da se ona smiri, mada je baš tog trenutka osetio koliko je umoran.
Na stepeništu nije sreo nikog. Stao je pred vrata svog stana i ona se otvoriše pre nego što je izvadio ključ. Ušao je postrance, držeći tešku korpu pod miškom, i našao se u poznatoj toplini i mirisima svog stana a Guta je, zagrlivši ga oko vrata, zamrla, sakrivši lice u njegove grudi. Čak i kroz kombinezon i toplu košulju osećao je kako lupa njeno srce. Ništa nije rekao, strpljivo je stajao i čekao da se ona smiri, mada je baš tog trenutka osetio koliko je umoran.
Dobro... najzad je ona rekla dubokim promuklim glasom, pustila ga iz naručja i uključila svetlo u predsoblju. Onda je, ne osvrnuvši se, otišla u kuhinju. Skuvaću ti kafu rekla je odande.
Doneo sam ti ribe rekao je on izveštačeno veselim glasom. Ispeci sve odjednom, strašno sam gladan.
Ona se vratila, krijući lice u raspuštenoj kosi; on je spustio korpu na pod, pomogao joj da izvuče mrežu sa ribom a onda su zajedno odneli mrežu u kuhinju i presuli ribu u sudoperu.
Idi okupaj se rekla je Guta. Dok se okupaš sve će biti gotovo.
Kako je Majmunčica? upitao je Redrik, sedajući i skidajući čizme.
Gnjavila me je celo veče odgovori Guta. Jedva sam je stavila u krevet. Sve: gde je tata, pa gde je tata. Da joj stvorim tatu...
Ona se spretno i bešumno kretala po kuhinji čvrsta, stasita, i već je uzavrela voda u džezvi, letela je krljušt ispod noža, cvrčalo je ulje u najvećoj tavi i zamirisala je kafa.
Redrik je ustao. Bosonog, otišao je u predsoblje, uzeo korpu i odneo je u ostavu. Onda je zavirio u spavaću sobu. Majmunčica je mirno spavala, pokrivač je napola pao na pod, košuljica se podigla i ona je bila sasvim otkrivena mala zverčica. Redrik nije izdržao i pomilovao ju je po leđima, obraslim toplim zlatastim dlačicama, i po ko zna koji put se začudio kako je to krzno fino i dugačko. Hteo je da je uzme na ruke ali se plašio da je ne probudi, a bio je i prljav kao đavo, sav prožet mirisima zone i smrti. Vratio se u kuhinju, opet seo za sto i rekao: