Kad se Redrik vratio, Barbridž se pridigao i pogledao ga poluotvorenih ustiju. Sad je izgledao još stariji nego obično naboran, ćelav, obrastao prljavom bradom, žutih zuba. Neko vreme su ćuteći gledali jedan drugog, a onda je Barbridž rekao nerazgovetno:
Daću ti mapu... sve zamke... Sâm ćeš otići, nećeš zažaliti...
Redrik ga je slušao, nepomičan, onda je otvorio šaku, ispuštajući iz nje u džep bokser, pa rekao:
Dobro. Tvoje je da ležiš u nesvesti, razumeš? Stenji i jauči ako neko hoće da te takne.
On sede za volan, upali motor i pokrene vozilo.
I sve je prošlo dobro. Niko nije izišao iz prikolice kada je landrover, poštujući sve oznake, lagano prošao pored, a zatim, sve povećavajući brzinu, ušao u grad preko južne periferije. Bilo je šest sati izjutra, ulice su bile puste, asfalt mokar i crn, semafori su se usamljeno i nepotrebno domigivali na raskrsnicama. Prošli su pored pekare sa visokim, jarko osvetljenim prozorima i Redrika zapahne topli, kao nikad prijatni miris.
Eh, što sam gladan rekao je Redrik i, rastežući umorne, ukočene mišiće, upro se rukama o volan i odmakao.
Šta? uplašeno je upitao Barbridž.
Kažem, gladan sam... Kud hoćeš prvo? Kući ili odmah do Kasapina?
Do Kasapina, požuri! brzo je rekao Barbridž, nagnuvši se napred i vrelo, grozničavo dahćući Redriku za vrat. Pravo do njega! Brzo! On mi je čak i dužan sedam stotki... Ma požuri, šta se vučeš kao puž! i on odjednom stade besno i nemoćno da psuje najodvratnijim rečima, prskajući pljuvačkom i gušeći se u napadima kašlja.
Redrik mu nije odgovarao. Nije imao vremena ni volje da smiruje zapenjenog Lešinara.
Trebalo je što pre svršiti sa ovim i makar malo, makar pola sata odspavati pre sastanka u «Metropolu». Skrenuo je u Šesnaestu ulicu, prošao dva bloka i stao pred sivom kućom na sprat.
Kasapin mu je sam otvorio očigledno, tek što je ustao i krenuo u kupatilo. Bio je u raskošnom kućnom mantilu sa zlatnim resama a u ruci mu je bila čaša sa zubnom protezom. Kosa mu je bila neočešljana, pod mutnim očima nabrekli tamni podočnjaci.
A! rekao je. Riši! Šta oćeš?
Stavi zube i idemo rekao je Redrik.
Aha potvrdno je zamumlao Kasapin, pokretom glave pozvao Redrika u hol i, šljapkajući persijskim papučama i krećući se neočekivanom brzinom, otišao u kupatilo. Ko? upitao je odande.
Barbridž odgovori Redrik.
Šta?
Noge.
Iz kupatila se začuo šum vode, frktanje, pljuskanje, nešto je palo i zakotrljalo se po podnim pločicama. Redrik je umorno seo u naslonjač, izvadio cigaretu i zapalio, osvrćući se. Da, hol je bio kraljevski. Kasapin nije žalio para. On je bio veoma dobar i veoma popularan hirurg, poznat ne samo u gradu nego i u celoj državi, i sa stalkerima se nije spetljao zbog novca. On je takođe uzimao svoj deo iz zone; uzimao je u naturi, razne pronađene predmete koje je koristio u medicinske svrhe, dobijao je znanje, izučavajući na osakaćenim stalkerima ranije nepoznate bolesti i povrede ljudskog organizma, dobio je i slavu, slavu najboljeg svetskog lekara-specijaliste za neljudska obolenja ljudskog organizma. Uostalom, nije ga trebalo moliti ni da uzme novac.
Šta mu je sa nogama? upitao je, izašavši iz kupatila sa velikim peškirom oko vrata.
Krajem peškira pažljivo je brisao dugačke prste.
Upao je u «pihtije» rekao je Redrik.
Kasapin je zviznuo.
Znači, sa njim je gotovo promrmljao je. Šteta, bio je odličan stalker.
Ništa rekao je Redrik, zabacivši se u naslonjaču. Napravićeš mu proteze. Još će taj na protezama proklackati Zonu uzduž i popreko.
Dobro rekao je Kasapin. Lice mu je već imalo sasvim poslovan izraz. Sačekaj, samo da se obučem.
Dok se on oblačio, dok je telefonirao nekud verovatno u svoju kliniku, da tamo pripreme sve za operaciju Redrik je nepomično sedeo zavaljen i pušio. Samo jednom se pokrenuo, da bi izvadio pljosku. Pio je malim gutljajima zato što je tečnosti ostalo samo na dnu i trudio se da ni o čemu ne misli. Prosto je čekao.
Onda su zajedno otišli do landrovera. Redrik je seo za volan a Kasapin pored njega i odmah, nagnuvši se preko sedišta, stao opipavati Barbridževe noge. Barbridž je, utihnuvši i skupivši se, mrmljao nešto žalosnim glasom, kleo se da će ih pozlatiti, ponovo spominjao decu i pokojnu ženu i molio da mu spasu makar kolena.
Kad su se približili klinici Kasapin je opsovao, ne videći bolničare na ulazu, još pre nego što je Redrik zaustavio iskočio napolje i utrčao u zgradu. Redrik je ponovo zapalio, a Barbridž je odjednom rekao jasno i razgovetno, kao da se sasvim smirio:
Hteo si da me ubiješ. Neću ti to zaboraviti.
Eto, nisam te ubio rekao je Redrik ravnodušno.
Istina je, nisi... Barbridž je poćutao. Ni to ti neću zaboraviti.
Nemoj, nemoj rekao je Redrik. Ti, naravno, mene ne bi ubio... on se okrenuo i pogledao Barbridža. Starac je nesigurno krivio usta, micao suvim usnama. Ti bi me jednostavno ostavio rekao je Redrik. Ostavio bi me u zoni i mirno otišao. Kao što je bilo sa Cvikerašem.
Cvikeraš je nastradao nesigurno se pobunio Barbridž. Prosto ga je prikovalo. Ja tu ništa nisam mogao.
Ti si đubre ravnodušno je rekao Redrik, okrećući se. Lešinar.