U kojoj tačno bolnici? ljutito je upitao Mršavi.
Sve sam vam rekao! na isti način odgovori Redrik. Uzeo je tašnu. Hoćemo li danas da obavimo posao ili nećemo?
Hoćemo, hoćemo, mali moj pomirljivo je rekao Promukli.
On je sa neočekivanom lakoćom ustao, brzo primakao Redriku stočić, jednim zamahom počistio sa njega gomilu novina i časopisa i seo preko puta, uprevši o kolena ružičaste maljave ruke.
Da vidimo šta imate rekao je.
Redrik je otvorio tašnu, izvadio spisak sa cenama i stavio ga na sto pred Promuklog. Ovaj ga je pogledao i noktom pomerio u stranu. Mršavi je preko njegovog ramena iščitavao spisak.
To vam je račun rekao je Redrik.
Vidim odazvao se Promukli. Dajte da vidimo robu.
Prvo pare rekao je Redrik.
Kakav vam je to «prsten»? sumnjičavo je upitao Mršavi, pokazujući prstom u spisak preko ramena Promuklog.
Redrik je ćutao. Držao je otvorenu tašnu na kolenima i netremice gledao u plave anđeoske oči. Promukli se najzad osmehnuo.
Stvarno ne znam zašto vas tako volim rekao je. I još neko kaže da nema ljubavi na prvi pogled! uzdahnuo je teatralno. File, prijatelju, kako to oni ovde kažu? Odbroj mu kupusa, pljuni zelembaće... i daj mi već jednom šibice! Vidiš... zamahao je rukom sa još uvek nezapaljenom cigarom.
Mršavi Fil je progunđao nešto nerazgovetno, bacio mu kutiju i otišao u susednu sobu kroz vrata zastrta teškom zavesom. Čulo se kako on tamo s nekim ljutito govori spominjući mačku u džaku, a Promukli je, zapalivši najzad svoju cigaru, sve gledao pravo u Redrika sa osmehom na tankim bledim usnama i kao da je razmišljao o nečem. Redrik je, sa svoje strane, spustivši bradu na ivicu tašne, takođe zurio u njega i pazio da takođe ne trepće iako mu je pod kapcima gorela vatra i suze su mu izbijale na oči. Onda se Mršavi vratio, bacio na stolić dva svežnja novčanica u bankovnim papirnim omotima i, naduven, seo pored Redrika. Redrik je lenjo pružio ruku po novac, ali ga je Promukli zaustavio pokretom, skinuo one papirne trake sa svežnjeva i stavio ih u džep od pidžame.
Sad može rekao je.
Redrik je uzeo novac i, ne brojeći ga, gurnuo u unutrašnje džepove sakoa. Onda je počeo da vadi plen. Radio je to polako, omogućavajući ovoj dvojici da osmotre svaki predmet i pronađu ga na spisku. U sobi je bilo tiho, čulo se samo teško disanje Promuklog i tiho zveckanje iza zavese, kao da je neko u drugoj sobi udarao kašičicom o šolju.
Kad je Redrik najzad zatvorio i zaključao tašnu, Promukli ga je pogledao i upitao:
A šta je sa glavnim?
Ništa odgovorio je Redrik. I dodao: Zasad.
Sviđa mi se to «zasad» prijazno je rekao Promukli. A tebi, File?
Zavlačite nas, Šuharte nezadovoljno je rekao Mršavi. Dokle ćete nas zavlačiti?
Takav nam je posao zavlačenje rekao je Red. Posao nam je mutan.
Pa dobro rekao je Promukli. A gde je kamera?
Au, majku mu! uzviknuo je Redrik. Obrisao je rukom lice, osećajući kako mu obrazi crvene. Kriv sam rekao je. Zaboravio sam je.
Tamo? upitao je Promukli, neodređeno pokazujući cigarom.
Ne sećam se... Verovatno tamo... Redrik je zatvorio oči i zabacio se na naslon kauča. Ne. Ne sećam se.
Šteta rekao je Promukli. Pa jeste li barem videli tu stvar?
Ma nismo razdraženo reče Redrik. U tome i jeste stvar. Uopšte nismo stigli do kaupera.
Barbridž je upao u «pihtije» i ja sam morao odmah nazad sa njim... Da sam je video, sigurno ne bih zaboravio!...
Hju, pogledaj ovo! odjednom je uplašeno prošaputao Mršavi. Šta je ovo?
On je sedeo, pružajući pred sobom kažiprst desne ruke. Oko prsta mu se vrteo onaj beli metalni obruč, a Mršavi ga je gledao, izbečivši oči.
Nikako se ne zaustavlja! glasno je rekao Mršavi, gledajući okruglim očima čas prsten, čas Promuklog.
Kako to misliš ne zaustavlja se? oprezno je upitao Promukli i malo se odmakao.
Stavio sam ga na prst i zavrteo jednom prosto onako... a on se već čitav minut ne zaustavlja!
Mršavi je odjednom skočio i, držeći ispruženi prst pred sobom, otrčao iza zavese. Obruč se, srebrnasto pobleskujući, ravnomerno obrtao pred njim kao propeler.
I šta ste nam to doneli? upitao je Promukli.
Đavo bi ga znao! rekao je Redrik. Pojma nisam imao... Da sam znao zacenio bih ga mnogo više.
Promukli ga je neko vreme gledao, a onda je ustao i takođe nestao iza zavese. Tamo odmah zabubnjaše glasovi. Redrik je izvadio cigaretu, zapalio, uzeo sa poda neki časopis i stao ga rasejano listati. Časopis je bio pun slika fantastičnih lepotica, ali sad mu je nekako bilo muka od njih. Redrik je bacio časopis i pogledao po sobi tražeći nešto da popije. Onda je iz unutrašnjeg džepa izvadio svežanj novčanica i prebrojao ih. Sve je bilo u redu, ali, da ne bi zaspao, uzeo je da broji i drugi svežanj. Taman kad ga je vraćao u džep, Promukli je ušao u sobu.
Imate vi sreće, moj dečače rekao je, sedajući opet preko puta Redrika. Znate li šta je to perpetuum-mobile?
Kod nas se to nije učilo u školi odgovori Redrik.
Nije ni važno rekao je Promukli. Izvadio je još jedan svežanj novčanica. Ovo je cena prvog primerka rekao je, skidajući traku sa svežnja. Za svaki sledeći primerak tog vašeg prstena dobićete po dva ovakva. Razumete, moj dečače? Po dva. Ali uz uslov da niko osim nas ne sazna za te prstene. Jesmo li se dogovorili?