Mislite na Kasapina? ona se bolno nasmejala. Ne treba, Dik, hvala. On mi je to i rekao.
Izgleda, da tu nema pomoći.
Kad se Nunan ponovo usudio da podigne pogled, Majmunčice više nije bilo u sobi a Guta je sedela nepomično, usta su joj bila malko otvorena i na cigareti u njenoj ruci je rastao krivi stubić sivog pepela. Onda je on gurnuo prema njoj čašu i rekao:
Napravite mi još jednu porciju... a i sebi napravite. Pa da popijemo.
Pepeo je pao sa cigarete, ona je pogledala gde da baci opušak i bacila ga u sudoperu.
Zašto? rekla je. Ne razumem, šta smo mi kome krivi? Pa nismo mi najgori u ovom gradu...
Nunan pomisli da će ona zaplakati, ali ona nije zaplakala otvorila je frižider, izvadila votku i sok i skinula sa police drugu čašu.
Nemojte gubiti nadu rekao je Nunan. Nema na svetu ništa što se ne bi moglo popraviti.
I, verujte mi, Guta, ja imam veze, i učiniću sve što se može...
U tom trenutku on sâm je verovao u to što je govorio, i premetao je po glavi imena, veze i gradove, i već mu se učinilo kao da je za slične slučajeve već čuo, i kao da se sve srećno završilo, treba samo da se priseti gde je to bilo i ime tog doktora, ali onda se setio zašto je došao ovamo, setio se gospodina Lemhena i toga zašto se sprijateljio sa Gutom, i nije više hteo da misli ni o čemu, odagnao je od sebe sve misli, seo udobnije, opustio se i samo čekao da mu Guta dâ piće.
Tada se u hodniku začuše spori koraci, lupkanje, i odvratan, posebno ovog časa, Barbridžev glas je prounjkao:
Ej, Riđi! Izgleda da kod tvoje Gute neko navraća... Ja to ne bih tako ostavio...
I Redrikov glas:
Čuvaj proteze, Lešinaru. Jezik za zube. Eno ti vrata i gubi se; ja moram da večeram.
Barbridž:
Uh, ne smem ni da se našalim...
Redrik:
Nas dvojica smo završili sa šalom. I tačka. Gubi se, ne zadržavaj me više!
Otvorila su se vrata, glasovi su postali tiši očigledno, izišli su i govorili na stepeništu.
Barbridž je rekao nešto u pola glasa, a Redrik mu je odgovorio: «Dosta, završili smo o tome!» Opet Barbridževo mrmljanje i oštri Redrikov glas: «Rekao sam dosta»! Vrata su se zalupila, začuli su se brzi koraci kroz hodnik i u vratima kuhinje pojavio se Redrik Šuhart. Nunan je ustao i zakoračio mu u susret, i oni čvrsto stegoše jedan drugom ruke.
Znao sam da si to ti rekao je Redrik, gledajući Nunana jasnim zelenim očima. Au, ali si se ugojio! Sigurno visiš po barovima i ločeš pivo... Oho! Pa vi se tu lepo provodite! Guta, napravi i meni porciju, treba da vas stignem...
Nismo još ni počeli rekao je Nunan. Tek smo se spremali. A i ko bi od tebe pobegao!
Redrik se nasmejao, blago udario Nunana pesnicom po ramenu i rekao:
E, pa, sad ćemo da vidimo, ko će koga stići i prestići! Idemo, idemo, nećemo sedeti ovde u kuhinji! Guta donesi nam večeru...
Redrik je otvorio vrata frižidera i sagnuo se, a kad se uspravio u ruci je držao flašu sa šarenom etiketom.
Treba da proslavimo ovo! rekao je. Da dočekamo kako dolikuje našeg najboljeg prijatelja, Ričarda Nunana, koji ne napušta prijatelje u nevolji, iako od toga nema nikakve koristi.
Šteta samo što nije tu Imalin...
Pa nazovi ga predložio je Nunan.
Redrik je odmahnuo crvenokosom glavom.
Nema on tamo telefon... Idemo, idemo!
Prvi je ušao u dnevnu sobu i stavio bocu na sto.
Slavićemo, tata! rekao je nepomičnom starcu. Ovo je Ričard Nunan, naš prijatelj! Dik, ovo je moj otac, Šuhart-stariji...
Ričard Nunan se u mislima sav skupio od jeze, istovremeno razvlačeći usta u širok osmeh, pozdravljajući rukom i obraćajući se kopiji:
Drago mi je, mister Šuharte. Kako ste?... A mi se već znamo, Rede obratio se Šuhartu mlađem, koji je tražio čaše u baru. Jednom smo se već videli; istina, nakratko...
Sedi rekao mu je Redrik, pokazujući glavom fotelju preko puta starca. Ako mu se obraćaš govori glasnije; on skoro ništa ne čuje. Stavio je čaše na sto, odvio zatvarače flaša i rekao Nunanu: Sipaj. Tati samo malo, tek na dno...
Nunan je bez žurbe sipao piće u čaše. Starac je sedeo sve u istoj pozi, gledajući u zid. I uopšte nije reagovao kad mu je Nunan primakao čašu. A Nunan se već sasvim pribrao i prihvatio igru. To je bila igra, strašna i žalosna. Igru je započeo Redrik, a on se uključio u nju, kao što se celog života uključivao u tuđe igre, i strašne, i žalosne, i sramne, i divlje i mnogo opasnije nego što je ova. Redrik je podigao svoju čašu i rekao: «Da popijemo?» I Nunan je sasvim prirodno pogledao starca, a Redrik je kucnuo svojom čašom Nunanovu i rekao: «Pijmo, pijmo...» Onda je Nunan opet prirodno klimnuo i nasmešio se, pa su ispili.
Redrik je, blistavih očiju, govorio veselo i pomalo izveštačeno:
Gotovo je! Zatvor mene više neće videti. Kad bi ti znao, kako je lepo kod kuće! Para imam, i već sam bacio oko na jednu kuću, sa vrtom, kao kod Lešinara Barbridža... Znaš li da sam hteo da se odselim odavde? To sam u zatvoru odlučio. Šta da sedim u ovoj smrdljivoj palanci? Nek ide sve do đavola, a ja lepo odoh odavde. Kad tamo, dok sam ja sedeo u zatvoru, zabranili iseljavanje! Šta, da nismo postali zarazni za ove dve godine?...
On je govorio i govorio, a Nunan je klimao glavom, pijuckajući viski i ubacujući saosećajne psovke i retorička pitanja, a onda je počeo da ispituje Redrika o kući gde je, kakva je, koliko košta? i ušao u spor sa Redrikom. Nunan je dokazivao da je kuća skupa i na lošem mestu, izvadio je beležnicu, počeo da je lista i da čita adrese napuštenih kuća koje će vlasnici prodati u bescenje, a ni opravka ga neće koštati ništa ako preda molbu za iseljenje, bude odbijen pa onda zatraži kompenzaciju.