Gospođice Bruno! Ne podnosim kad neko kasni! Vikanje je nesumnjivo dolazilo od mog novog poslodavca i meni se podiže kosa na glavi.
Kajl se odmah pomeri, puštajući me da prođem. Želim ti sreću Melisanda crvene kose. Trebaće ti.
Besno sam ga pogledala i otrčala prema vratima u dnu hodnika. Bila su odškrinuta i iz sobe je izlazio dim.
Sebastijan Meklejn je sedeo za pisaćim stolom, kao i prethodnog dana, sa cigarom među prstima, ledenog lica.
Zatvorite vrata, molim Vas. Pa sedite. Već smo protraćili dosta vremena dok ste prijateljevali sa ostalim osobljem. Glas mu je bio grub, prekoran.
Želja za pobunom me je naterala da odgovrim, drsko jagnje pred oštrom sekirom.
Samo sam bila učtiva. Ili bi Vam više odgovarala neka nevaspitana sekretarica? Mogu i to da budem. I to odmah.
Moj naprasit odgovor ga je iznenadio. Lice mu se ozari od iznenađenja, možda isto kao i moje. Nikada nisam bila tako smela.
Ja sam već mislio da ste pas koji ne ujeda. Prenaglio sam Baš sam prenaglio.
Sela sam naspram njega, jer nisam više mogla da stojim, ali sam se pokajala što sam bila tako neprijatna. A i uplašila sam se mogućih teških posledica.
Moj poslodavac se nije uvredio. Naprotiv. Smeškao se. Kako Vam je kršteno ime, gospođice Bruno?
Melisanda odgovorila sam automatski.
Po Debisiju, pretpostavljam. Vaši roditelji vole muziku? Da nisu muzičari, možda?
Otac mi je bio rudar rekla sam oprezno.
Melisanda Zvučno ime za kćerku jednog rudara primetio je, a glas mu je podrhtavao od smeha koji je zadržavao. Poigravao se sa mnom i, za razliku od prethodnog dana, nisam bila sigurna da ću da ga pustim da to i dalje radi. Ili će to postati njegova omiljena aktivnost.
Uspravila sam se i potrudila da povratim izgubljenu staloženost. A zašto Sebastian? Zbog svetog Sebastijana, možda? Vrlo neprikladnan izbor.
Na trenutak je naborao nos i otrpeo je udarac. Uvucite kandže, Melisanda Bruno. Ne ratujem protiv tebe. Da je tako, ne bi imala šanse da pobediš. Nikada. Čak ni u najdubljim snovima.
Nikada ne sanjam, gospodine odgovorila sam gordo.
Izgledalo je da ga je pogodio moj odgovor, prepun iskrenosti. Onda imaš sreće. Snovi su uvek lažni. Ako su noćne more, smetaju tvom snu. Ako su lepi, buđenje je još gore. Uostalom, najbolje je ne sanjati. I dalje me je gledao, zavodljivo. Zanimljiva si ti osoba, Melisanda. Sićušna, ali zabavna dodao je podrugljivo.
Drago mi je što sam kvalifikovana za ovaj posao, onda prokomentarisala sam ironično.
Stegla sam gornju usnu zubima, pokajnički. Šta mi se dešavalo? Nikada nisam bila tako zajedljiva i nagla. Morala sam da se smirim, pre nego što potpuno izgubim kontrolu.
Njegov osmeh se sada smestio od uveta do uveta, jer se mnogo zabavljao. Stvarno imaš. Mislim da ćemo se slagati. Sekretarica koja ne sanja, kao ni njen gazda. Postoji neka uzajamna nakolonost među nama, Melisanda. Naših duša, na neki način. Možda ih neko od nas ima i više od jedne, odavno...
Pre nego što sam mogla da shvatim šta je hteo da kaže tim nerazumljivim rečima, on se uozbilji, oči mu postadoše bezosećajne, lice daleko, nedostižno, beživotno.
Treba da pošalješ faks sa prvim poglavljima knjige mom izdavaču. Jel znaš kako?
Klimnula sam glavom i bolno shvatih da mi već nedostaju naši verbalni dueli. Volela bih da su beskonačni. Napajala me je ta razmena reči kao neki čudesni izvor koji me ispunjava ogromnom životnošću i energijom koju nikada pre nisam osetila.
Dva sata su proletela. Poslala sam nekoliko faksova, otvorila poštu, odbila nekoliko različitih poziva i sredila radni sto. On je, u tišini, pisao na kompjuteru, nabranog čela, stegnutih usana, belih i elegantnih ruku koje su letele po tastaturi. Oko ručka pozva me rukom.
Možeš da napraviš pauzu, Melisanda. Pojedi nešto ili se prošetaj
Hvala, gospodine
Jesli li počela da čitaš moju knjigu, onu što sam ti dao? Lice mu je bilo još uvek daleko, nepomično, ali sam primetila zračak raspoloženja u tim tamnim očima.
Bili ste u pravu, gospodine. Nije baš žanr koji meni odgovara poverila sam se sasvim iskreno.
Usne mu se lagano iskriviše u lažni osmeh koji je probio oklop moje odbrane. Oklop za koji sam mislila da je od čelika.
Nisam ni sumnjao. Kladim se da si ti više za Romea i Juliju. Nije bilo ironije u njegovom glasu, samo je konstatovao.
Ne, gospodine. Bilo mi je prirodno da se suprotstavim, kao da se oduvek znamo, mogla sam da budem ono što jesam, potpuno, bez pretvaranja i maskiranja. Ja volim samo priče sa srećnim krajem. Život je već isuviše gorak da bi se ta doza još povećavala knjigama. Ako ne mogu noću da sanjam, hoću bar to da radim danju. Ako ne mogu da sanjam u životu, želim to da učinum sa knjigom.
Moje reči je odmeravao vrlo pažljivo i dugo, pa sam pomislila da će mi dati neki odgovor. Kad sam krenula da ga pozdravim on me zaustavi.
Da li ti je gospođa Makmilijan objasnila šta znači ime ove kuće?
Možda i jeste nasmejala sam se. Ali plašim se da je nisam pažljivo slušala.
Bravo, ja slušam samo prvih deset reči dade mi kompliment koji nije bio ironičan. Nikad nisam smatrao da treba da se žrtvujem. Ja sam egoista, pravi i nepopravljivi.
Ponekad treba biti takav rekla sam bez razmišljanja. Ili će te samleti tuđa očekivanja. I živećeš život koji nije tvoj, već život koji su ti drugi odredili.
Vrlo mudro, Melisanda Bruno. Našla si, sa samo dvadeset godina, ključ vedrine duha. Ne može to svako.
Vedrinu? ponovila sam gorko. Ne, mudrost da se razume nešto ne znači uvek da to i prihvatate. Mudrost se rađa iz glave, srce sledi svoje puteve, nezavisne i opasne. I može da načini fatalne zaokrete.
On pomeri kolica i dođe do moje strane radnog stola, prodornog pogleda. Onda? Da li Vas interesuje da znate razlog imena Midnajt rouz? Ili ne?
Ponoćna ruža prevela sam, boreći se sa uzbuženjem što je tako blizu. Odavno nisam bila u muškom društvu, još od kad sam imala prvi i jedini sastanak. Tako katastrofalan da ću ga uvek pamtiti.
Tačno. U ovom kraju postoji jedna legenda, stara nekoliko stotina godina, možda hiljada, po kojoj, ako vidiš nastajanje pupoljka ruže u ponoć, tvoja najveća i najdublja tajna čudom će se ispuniti. Čak iako je mračna i strašna.
Stegla sam ruke u pesnicu, kao da sam se branila od njegovog pogleda.
Ako je želja takva da nas učini srećnim, nije nikada mračna i strašna rekla sam mirno.
On me je pažljivo pogledao, kao da ne veruje svojim ušima. Omače mu se jedan đavolski osmeh. Jeza mi se spustila niz kičmu.
Vrlo si mudra Melisanda Bruno. Priznajem. Skandalozne reći za jednu devojku koja ni komarca ne bi ubila, a da ne zaplače.
Muvu možda. Sa komarcima ne bih imala problema odgovorila sam kratko.
Ponovo me je pažljivo pogledao. Udaljeni plamičak je raskravio led u njegovim očima. Koliko preciznih informacija si mi dala o sebi, gospođice Bruno. Za par sati sam saznao da si kćerka jednog bivšeg rudara koji je obožavao Debisija, da nisi sposobna da sanjaš i da mrziš komarce. Zašto, pitam se. Šta su ti uradila ta jadna bića? Bilo je podsmeha u njegovom glasu.
Ma kakvi jadne spremno sam odgovorila. To su paraziti, hrane se tuđom krvlju. Beskorisni su, za razliku od pčela, nisu čak ni simpatični, kao mušice.